MIR I NAPREDAK UMESTO RATOVA I SIROMAŠTVA

Povodom obeležavanja 20-te godišnjice NATO agresije na SRJ, 22. i 23. marta ove godine, u Domu VS u Beogradu, održana je Međunarodna konferencija pod nazivom „Mir i napredak umesto ratova i siromaštva“. Organizatori ovog značajnog skupa bili su Klub generala i admirala Srbije, Beogradski forumom za svet ravnopravnih, SUBNOR Srbije i Društvom srpskih domaćina.
Sa konferencije je svetu upućena „Beogradska deklaracija“ u kojoj se kaže:
„Učesnici Konferencije su jedinstveni u osudi agresije NATO, naglašavajući da je to bio i ostao ilegalan osvajačkii zločinački rat protiv suverene, miroljubive evropske zemlje, preduzet bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, uz najgrublje kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, Završnog dokumenta OEBS-a iz Helsinkija (1975) i osnovnih principa međunarodnogprava“.
Rad konferencije je otvoren intoniranjem Himna Republike Srbije i pesmom „Vostani Serbie“
Na ovoj Međunarodnoj konferenciji prisustvovao je veliki broj aktivista i boraca za mir i ravnopravnost u svetu koji svojim aktivnostima i delovanjem promovišu mirovne inicijative i ideje u svetu i pružaju podršku našoj zemlji u borbi za očuvanje njenog integriteta i suvereniteta. Među njima su Peter Handke, Sergej Baburin, Žak Ogar, Mišel Čudoski i mnogi drugi koji su aktivno učestvovali u radu Konferencije dajući pun doprinos njenoj sadržajnosti na putu ostvarenja istine i raskrinkavanja ciljeva SAD i saveznika iz alijanse NATO u ovom terorističkom pohodu.
Na konferenciji su govorili ili priložili svoje radove ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin, dr Momir Bulatović, predsednik Vlade SRJ u vreme agresije, Vladislav Jovanović, bivši ministar spoljni poslova u SRJ, Živadin Jovanović, predsednik Beogradskog foruma za svet ravnopravnih, generali Milomir Miladinović, dr Luka Kastratović, Slobodan Petković i oko 80 učesnika iz inostranstva iz oko 50 zemalja.
Međunarodna konferencija je svojim dvodnevnim vrlo dobro pripremljenim i studioznim radom, dala snažan pečat i veliki doprinos u iznošenju prave istine na svetlost dana i pred oči celog sveta o krajnje nehumanoj agresiji alijanse NATO, ničim izazvane, nanoseći time velike ljudske žrtve i materijalnu i nematerijalnu štetu našoj zemlji, sa nesagledivim posledicama po zdravlje ljudi i razvoj materijalnih dobara. Nasuprot tome, velike sile predvođene najačom među njima, uporno pokušavaju da iznošenjem neistina bacaju svetu prašinu u oči, da zataškaju besmislenost i neljudskost svog delovanja sa pozicije sile i terora. Hrabar i ponosit narod male Srbije uspešno im se suprostavio što i danas čini u njihovim nastojanjima da sputavaju brz i uspešan razvoj naše zemlje. Praktično agresija se nastavlja, samo drugim sredstvima i u drugom obliku.
Impozantan je bio broj govornika, čija nadahnuta i pre svega podstaknuta humanošću i borbom za pravedniji svet izlaganja, prisutne nisu ostavili ravnodušnim. Čini se da je to jedan možda mali ali temeljan korak na raskrinkavanju ciljeva SAD i NATO koja će jednog dana morati izaći pred sud pravde.
Na kraju rada ovog eminentnog skupa, učesnicima je predložena Beogradska deklaracija, sledeće sadržine:
DA SE NE ZABORAVI 1999 – 2019.
BEOGRADSKA DEKLARACIJA
Povodom 20-te godišnjice agresije NATO pakta na Srbiju (SR Jugoslaviju), uBeogradu je 22. i 23. marta 2019. godine održana Međunarodna konferencija pod geslom ,,DA SE NE ZABORAVI” i naslovom “Mir i napredak, umesto ratova i siromaštva”. Konferencija je održana u organizaciji Beogradskog foruma za svet ravnopravnih, Saveza udruženja boraca narodno-oslobodilačkog rata Srbije, Kluba generala i adimirala Srbije, Društva srpskih domaćina i u saradnji sa Svetskim savetom za mir. Pored učesnika iz Srbije, u programu je učestvovalo više od 200 uglednih gostiju iz oko 50 zemalja sveta, kojima sudomaćini izrazili iskrenu zahvalnost na solidarnosti, podršci i velikojhumanitarnoj pomoći, u jednom od najtežih perioda novije istorije Srbije i njenognaroda.
Program obeležavanja ove godišnjice posvećen je čuvanju trajnog sećanja i odavanjupočasti pripadnicima vojske i policije, koji su dali svoje živote uodbrani zemlje od agresije i civilnim žrtvama, uključujući decu, stare i iznemogle, stradaletokom 78-dnevne agresije NATO.
Učesnici Konferencije su bili jedinstveni u osudi agresije NATO, naglašavajući da je to bio i ostao ilegalan osvajačkii zločinački rat protiv suverene, miroljubive evropske zemlje, preduzet bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, uz najgrublje kršenje Povelje Ujedinjenih nacija,Završnog dokumenta OEBS-a iz Helsinkija (1975) i osnovnih principa međunarodnogprava.
Agresijom na Srbiju (SRJugoslaviju), vodeće zapadne sile, na čelu sa SAD, izložili su njen slobodarski i pravdoljubiv narod stradanju,razaranju i nanošenju trajnih patnji, radi ostvarivanja svojih imperijalističkihgeopolitičkih ciljeva, za kontrolu prirodnih i energentskih resursa, puteva transporta i sfera uticaja. To nije bio,,mali rat”, niti,,humanitarna intervencija“, već rat geopolitičkih ciljeva za dugotrajno raspoređivanje američkih trupa na Balkanu, uspostavljanje presedna za nove agresije i zbacivanje legalnih vlada,u okviru strategije širenja na Istok i uspostavljanja globalne dominacije. Ostaće istorijskačinjenica da je Evropa 1999. ratovala protiv same sebe, slepo sledeći tuđe geopolitičkeinterese.
Evropa je danas još podeljenija i nestabilnija. Okretanje Evrope sebi zahtevapreispitivanje, hrabrost i viziju, uključujući i priznanje da je napad na Srbiju (SRJ) 1999.bio velika istorijska greška.
Planeri i izvršioci agresije treba da odgovaraju za svoja zlodela. U agresiji je stradalo oko 4.000 ljudi, (među kojima 89 maloletnedece), dok je oko 6.500 ljudi teže ranjeno. Direktnamaterijalna šteta iznosila je100 milijardi američkih dolara. Naglašeno je da su NATO i zemalje članice, učesnice u agresiji, u obavezi da Srbiji nadoknadepričinjenu ratnu štetu.
Učesnici Konferencije su upoznati sa dosadašnjim rezultatima naučnih istručnih analiza, koje potvrđuju da su upotreba municije sa osiromašenim uranijumom,grafitnih i kasetnih bombi, i drugih zapaljivih i otrovnih ubojitih sredstava, doveli do viskokogstepena dugotrajne zagađenosti životne sredine i masovnog ugrožavanja zdravlja građana Srbije. Pozdravljeno je formiranje posebnih tela Narodne skupštine i VladeSrbije, za utvrđivanje posledica NATO agresije na zdravlje građana i životnu sredinu i data podrška njihovom radu.
Nasilno, protivzakonito otimanje Kosova i Metohije od Srbije se nastavlja stalnim pritiscima na Srbiju da i formalno prizna otimanje dela svoje državne teritorije. Učesnici Konferencije su podvukli da bi nasilno oduzimanjeKosova i Metohije od Srbije predstavljalo presedan koji bi neizbežno vodio iscrtavanju novih granica na Balkanu i stvaranju tzv. velike Albanije, na račun državnih teritorija Srbije, Severne Makedonije, Grčke i Crne Gore. Separatističke težnje u nizu drugih evropskih i vanevropskih zemalja, takođe, bi bile intenzivirane, što bi neminovno vodilo široj destabilizaciji i sukobima sa nesagledivim posledicama.
Agresija NATO pakta na Srbiju (SRJugoslaviju) bila je istovremeno direktan napad na sistemmira i bezbednosti u Evropi i svetu, uspostavljen na rezultatima Drugog svetskog rata.Ona je, kao što su to pokazale potonje intervencije SAD i njenih saveznika (Avganistan,Irak, Libija, Mali, Sirija i dr.), poslužila kao presedan i model za globalizacijuintervencionizma, obrazac o tome kako se terorizam i separatizam koriste zaostvarivanje osvajačkih planova zapadnih cenatara moći, za nasilnu promenu„nepodobnih“ režima i za nametanje geopolitičkih interesa Zapada, pre svega SAD.
Agresija NATO na Srbiju (SRJ), kao akt najgrubljeg kršenja osnovnihprincipa međunarodnog prava, ne može se ničim pravdati, niti odgovornost agresoraumanjivati licemernim pokušajima prebacivanja odgovornosti na Srbiju, ili na njenotadašnje državno rukovodstvo. Agresija NATO je ušla u istoriju kao pokazateljmoralnog i civilizacijskog pada, od kojeg se vlade vodećih agresorskih zemalja, nidvadeset godina posle, nisu oslobodile, niti izvukle odgovarajuće pouke.
Učesnici Konferencije izrazili su snažnu podršku i solidarnost sa naporimaSrbije u otklanjanju teških i dalje prisutnih posledica agresije i nastojanjima da nedozvoli da se oružana agresija NATO nastavi drugim sredstvima. Pružena je podrškanaporima Srbije za očuvanje njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao i zarešavanje budućeg statusa Kosova i Metohije, u skladu sa međunarodnim pravom iRezolucijom Saveta bezbednosti UN 1244. Osuđena je politika ucena, pritisaka i svihjednostranih koraka, čiji su ciljevi nametanje neuravnoteženog, nepravednog ineodrživog rešenja.
Odgovornost za zločine i pričinjenu štetu agresora ne može se opravdati niti umanjiti. Srbija ima pravo da traži naknadu štete, pravnu i krivičnu odgovornost lidera NATO i odgovornih članica. Zatraženo je neodložno procesuiranje svih odgovornih za zločine prema Srpskom narodu, posebnotrgovinu ljudskim organima kidnapovanih Srba, u skladu sa Izveštajem Dika Martija i odlukom Parlamentarne skupštione Saveta Evrope.
Agresijom 1999. na Srbiju (SR Jugoslaviju) i drugim vojnim intervencijama poslednjih decenija, NATO je postao osvajački vojni savez, odgovoran što su Balkan i Evropa danas podeljeniji i nestabilniji, što su Evropa i međunarodni odnosi militarizovani, što su nepoverenje i konfrontacija najdublji od hladnog rata, što je duboko uzdrman svetski poredak bezbednosti. NATO je oruđe vojno-industrijskog kompleksa i dominacije najkrupnijeg kapitala, a ne mira, potreba naroda i napretka. Zato NATO, kao relikt hladnog rata, treba raspustiti, a strane vojne baze ukinuti, uključujući i Bondstil u srpskoj pokrajini Kosovu i Metohiji.
Učesnici Konferencije su ocenili da svet prolazi kroz veoma kritičan periodrastućeg nepoverenja, tenzija i pretnji novim intervencijama i sukobima. Koreni togaleže u agresivnosti NATO i otuđenih centara moći, čijim interesima odgovara kršenjeosnovnih principa međunarodnog prava, eskalacija pretnji, provokacije i direktnomešanje u unutrašnje stvari suverenih zemalja, nova trka u naoružavanju, sveizraženija militarizacija međunarodnih odnosa.
Međunarodne institucije mira i saradnje, koje predstavljaju osnovu međunarodnogporetka i njegove stabilnosti, kao što su: Ujedinjene nacije, OEBS, UNESKO, WTO idruge, su često zaobiđene, zloupotrebljene, ili zapostavljene od strane vodećih zapadnihzemalja.
Konstatovano je da je politika dominacije, zasnovana na vojnoj sili,karakteristična za unipolarni svetski poredak, neprihvatljiva, jer je zasnovana naprivilegijama i samoproglašenoj izuzetnosti, a ne na ravnopravnosti svih zemalja inaroda. Multipolarizacija isključuje dominaciju i otvara prostor za demokratizacijumeđunarodnih odnosa. Upućen je apel svim miroljubivim snagama u svetu da udruže snageu borbi za poštovanje međunarodnog prava zasnovanog na Povelji UN, za jačanje ulogeUjedinjenih nacija i drugih univerzalnih međunarodnih organizacija.
Učesnici Konferencije su jedinstveni u zahtevu da se nova trka u naoružavanju i kršenjemeđunarodnih sporazuma iz te oblasti, moraju hitno zaustaviti, a sredstva iz vojnihbudžeta preusmeriti za ekonomski razvoj, podizanje kvaliteta života građana i otklanjanjezastrašujućih razvojnih i socijalnih disproporcija u svetu.
Ocenjeno je da imperijalistički sistem,sa nezasitompohlepom za tuđim bogatstvima, unipolarni poredak, zasnovan na strategijiizuzetnosti, dominacije i NATO intervencionizam, predstavlja ključne izvornestabilnosti, nepoverenja i sukoba. Za mir, demokratiju i napredak neophodne sukorenite promene u svetskim odnosima, poštovanje suverene ravnopravnosti, nemešanjei multilateralizam. Stabilnost, mir i inkluzivni napredak zahtevaju uvažavanjezajedničkih interesa, partnerstvo i isključivanje svakog egoizma, protekcionizma iprivilegija. Politika konfrontacije, intervencionizma i mešanja u unutrašnje stvari,koju podstiču vojno-industrijski kompleks i krupni finansijski kapital, morajuustupiti mesto dijalogu, partnerstvu, poštovanju osnovnih normi međunarodnog prava imeđunarodnog poretka, zasnovanom na zajedničkim interesima i međusobnom uvažavanju.
Učesnici Konferencije su se založili za mirno političko rešavanje svih međunarodnih problema, uz poštovanje principa međunarodnog prava, povelje UN i odluka Saveta bezbednosti UN.
Izražena je puna solidarnost sa narodom i Vladom Venecuele, na čelu salegitimnim predsednikom Nikolasom Madurom, i pružena puna podrška njihovomodlučnom i dostojanstvenom odbijanju pokušaja SAD, Evropske unije, Organizacijeameričkih država (OAS) i drugih, da nasilno zbace legalnu vlast. Izraženo je uverenje da će narod Venecuele uspeti u svojoj pravednoj legitimnoj borbi da seodbrani od svih pritisaka i pretnji i da će dijalogom i mirnim putem postići najboljarešenja za svoje trenutne teškoće.
Učesnici Konferencije su izrazili duboko poštovanje, solidarnost i podršku Vladi, vojsci i narodu Sirije, u njihovoj višegodišnjoj herojskoj borbi protiv spoljneagresije, stranih plaćenika i međunarodnih terorista. Odato je duboko priznanje zapostignute uspehe u oslobađanju zemlje od islamskih i drugih fundamentalista.Izražena je podrška očuvanju teritorijalnog integriteta i jedinstva Sirije i osuđensvaki pokušaj da se ona podeli, ili rasparča.
Upućen je apel da se kriza na Bliskom istoku rešavamirnim, političkim sredstvima, bez politike svršenih činova, uz poštovanje neotuđivog prava palestinskog naroda na sopstvenu državu, u granicama od pre 4. juna 1976. godine, sa Istočnim Jerusalimom, kao glavnim gradomi prava na slobodan i bezbedan povratak palestinskih izbeglica u njihove domove, shodno Rezoluciji UN 194.
Izražena je najdublja zabrinutost zbog produžene spoljne agresije u Jemenu isolidarnost sa narodom Jemena, u njegovim patnjama i stradanju tokom nemilosrdnespoljne agresije od strane vojne koalicije na čelu sa Saudijskom Arabijom, uz podrškupojedinih zapadnih sila. Upućen je zahtev za hitnu obustavu spoljne agresije i zapoštovanje slobode i prava naroda Jemena da sam odlučuje o svojoj sudbini.
Beograd, 23. mart 2019.
Podugačak bi bio izveštaj ako bi se osvrnuli na govore svih izlagača, pa zato, da ostane trajno zabeleženo, dajemo njihova imena u redosledu izlaganja, koji je bio upotpunjen izlaganjima njihovih Svetosti SPC i ministra odbrane Srbije:
MOMIR BULATOVIĆ, predsednik Savezne Vlade SRJ, u vreme agresije NATO 1999, predsednik Udruženja „Sloboda“
PETR OLEGOVIČ TOLSTOJ, Ruska Federacija, zamenik predsednika Državne Dume RF
MILOMIR MILADINOVIĆ, predsednik Kluba generala i admirala Srbije
SOKORO GOMEŠ, Brazil, predsednica Svetskog saveta za mir
DUŠAN ČUKIĆ, Predsednik SUBNOR Srbije
VILI VIMER, Nemačka, poruka „Sanja“, čita Marina Čolić
TANASIS PAFILIS ,Grčka, Generalni sekretar Svetskog saveta zamir
MILADIN ŠEVARLIĆ, Predsednik Upravnog odbora Društva srpskih domaćina
ŽAN LUK MELANŠON, Francuska, poslanik
SERGEJ BABURIN, Ruska Federacija, predsednik Međunarodne slovenske akademije nauka, potpredsednik Ruske Državne Dume 2. i 4. Saziva
EDVARD KUKAN, (Češka), Bivši ministar spoljnih poslova
MILE BJELEJAC, (Srbija), direktor Instituta za noviju istoriju
FJODOR IVANOVIČ LADIGIN, Ruska federacija, genrl pukovnik
GIDEON GRAJF, Izrael, istoričar, autor knjige «Jasenovac-Aušvic»
DIA NADER DE EL-ANDRI, otpravnica poslova Ambasade Bolivarske Republike Venecuele u Srbiji
ALEKSEIJ ŽURAVLEV, deputat Ruske Državne Dume RF, predsednik Kongresa ruskih opština
HERMAN PLOPA, Nemačka, publicist
JEVGENIJ PRIMAKOV, Ruska federacija
MIŠEL KOLON, (Belgija), novinar, publicista
KONSTANTIN ZATULIN, Ruska Federacija, deputat Ruske Državne Dume
IRAKLIS CAVDARIDIS, Izvršni sekretar Svetskog saveta za mir
JURIJ STAROVATIH, Ruska Federacija, bivši grdonačelnika Grada heroja Volgograda
ŽAK OGAR, Francuska, puk. Francuske vojske
FILIPE FEREIRA, Portugalija, Portugalski savet za mir
NIKOLAIS KABANOVS, Letonija, poslanik
LEONTI PAVLOVIČ ŠEVCOV , Ruska federacija, gen.pukovnik
IVAN ANTONOVIČ, bivši Ministar spoljnih poslova Belorusije
TADAKI KAVATA, predstavnik Japanskog saveta za mir
JELENA GUSKOVA, Ruska federacija, inostrani član SANU
LUKA KASTRATOVIĆ, Predsednik Izvršnog odbora Kluba generala i admirala Srbije
JAROSLAV FOLDINA, Češka, poslanik u Parlamentu Republike Češke
VLADIMIR KOZIN, Ruska Federacija, ekspert za vojna pitanja
KLAUS HARTMAN, Predsednik Nemačkog udruženja slobodnih mislilaca i potpredsednik Svetskog udruženja
FULVIO GRIMALDI, Italija, novinar, publicista, filmski stvaralac
ALEKSANDAR MEZJAJEV, Ruska Federacija, profesor Univerziteta u Kazanju
AKEL TAKZ Država Palestina, Nacionalni savet za mir
RABINDRA ADHIKARI, Nepal, Nacionalni savet za mir
SAMER AL AJOUBI, Sirija, Nacionalni savet za mir
ŽAN POL VUILENMJER, Švajcarska, istoričar, urednik lista «Pitanja i debate
KRIS MATLAKO, Južno-Afrička Republika, Nacionalni savet za mir
KONSTANTIN KRETU, Rumunija, Rumunski savet za mir
ALEKSANDAR KANJŠIN, predsednik Međunarodnog konsultativnog komiteta oficira u rezervi
PALAB SENGUPTRA, Indija, AIPSO mirovni pokret
LIZ PEJN,Velika Britanija, Britanski savet za mir
VLADIMIRA VITOVA, (Češka), novinar, Češki savet za mir
EVA MARIA MILER FOLMER,Švajcarska, predsednica društva «Moral za hrabrost (MutzumEthic)
GORAN TRIVAN, Ministar za zaštitu životne sredine
VELJKO ODALOVIĆ, generalni sekretar MSP, Predsednik Državne komisije za nestala lica
DŽIN TOŠI MARAZANI VISKONTI, Italija, publicistkinja,
MILORAD KONSTANTINOVIĆ, Srbija, advokat
PETER HANDKE,Austrija, književnik, humanista
SLOBODAN PETKOVIĆ,Srbija, general, član komisije Vlade RS za utvrđivanje posledica osiromašenog uranijuima.
ERIKA VOGELI, Švajcarska, urednica lista “ZAITFRAGEN”
KARLO PONA, (Italija), ServiceCivilInternational
DŽUN KELI, Irska, mirovni pokret
TEOFANIS KRISTODOLOU, Kipar, Kiparski savet za mir
SRĐAN ALEKSIĆ, advokat iz Niša
MARGIT SAVOVIĆ, bivša Savezna ministarka SRJ
DARKO LAKETIĆ,Srbija, Predsednik Komisije Narodne skupštine Srbije za utvrđivanje posledica osiromašenog uranijuma
VLADISLAV JOVANOVIĆ,Srbija, bivši Ministar spoljnih poslova Jugoslavije, bivši stlni predstavnik SRJ pri OUN
NIL KLARK, Velika Britanija, novinar i pisac
VOLFGANG EFENBERGER, (Nemčka), istoričar
ĐULA TIRMER, Mađarska, novinar, publicista
ZORAN AVRAMOVIĆ, Srbija, direktor Zavoda za unapređenje obrazovanja
MURAT AKAD, Turska, Nacionalni savet za mir
RUDOLF HANSEL Nemačka, psiholog, publicista
VLADIMIR KAPURALIN, antifašistički pokret (Hrvatska)
JIRI BUREŠ, Republika Češka, pisac,
BAHMADI AZAD, SAD, Nacionalni savet za mir
JAMIL SAFEUH, Liban, Nacionalni savet za mir
ZAHARI ZAHARIJEV, Bugarska, predsednik Fondacije “Slavjani“
JAMŠID AHMADI, Iran, Nacionalni savet za mir
SERGEJ BELOUS, Ukrajina, istoričar, novinar, publicista
TIFANI DIKSON, Kanada, publicistkinja,
JIRGEN MIHALEK, Udruženje Kaseler Friedensforum
Na konferenciji zapažena izlaganja su imali ili su ih priložili i članovi naše Kluba, koja dajemo u celini u nastavku ovog izveštaja uz izlaganje ministra odbrane Aleksandra Vulina:
ALEKSANDAR VULIN, ministar odbrane Srbije
Srbija ničim nije izazvala ni uzrokovala NATO agresiju, baš kao što ni naša pobijena deca ničim nisu zaslužila da budu ubijena. Srbija je uradila ono što bi uradila svaka slobodna zemlja, borila se i branila od terorističkih napada, a zato je, umesto nagrade i priznanja, doživela da bude napadnuta i bude bombardovana.“ Nije prvi put u istoriji srpskog naroda da ga napadaju veći, da mu pobiju decu i oduzmu zemlju, ali je prvi put da su se ratni saveznici, sa kojima smo u dva svetska rata izgubili više od dva miliona života boreći se za zajedničke vrednosti slobode i pravde, ujedinili sa onima protiv kojih smo se u tim ratovima borili, upravo zato što nisu verovali u te ideje. Vreme u kojem je srpski narod učen i skoro vaspitavan da je NATO agresija zapravo bila izazvana i da su Srbi sami krivi za svako zlo koje ih je zadesilo, deo je prošlosti.
– Od 2000. do 2012. godine srpskom narodu je bilo zabranjeno da govori i da se seća NATO agresije. Prvi čovek koji je imao hrabrost da izađe i kaže da je u pitanju NATO agresija, a ne NATO akcija ili NATO operacija, je bio tadašnji predsednik vlade Aleksandar Vučić, rekao je ministar odbrane.
Srbija je izabrala da bude vojno neutralna i nećemo postati članica NATO pakta makar bili poslednja zemlja u Evropi koja nije članica NATO pakta. I dokle god je Aleksandar Vučić predsednik države Srbije, dokle god vodi državu, mi nećemo biti članica NATO pakta. Tako smo izabrali i zato što su nas bombardovali, ali na prvom mestu zato što nikada nećemo da budemo u prilici da po tuđem naređenju radimo drugim narodima ono što su radili nama. Srbija je izabrala da bude slobodna. Srbija je izabrala da bude vojno neutralna. U tim teškim i najmračniji trenucima, kada su sve političke elite ovog sveta mirno posmatrale kako se ubija jedan, mali brojem, ali narod željan slobode, uz nas su bili hrabri pojedinci. Dvadeset godina kasnije, oni su se skupili ovde, u Beogradu, da vide narod koji je drugačiji, koji je hrabar kao onda, ali koji se oporavio od vremena od 2000. do 2012. godine, narod koji ima hrabrosti da stvari nazove pravim imenom. Želim da im zahvalim u ime čitavog srpskog naroda. Kada je bilo teško, oni su u svojim zemljama, gde su bili zbog toga kritikovani i napadani, govorili istinu o Srbiji. Srbija je zemlja koja pamti i Srbisu narod koji ne zaboravlja nikada ni dobro ni zlo.
Milomir Miladinović
general-potpukovnik u penziji
Klub generala i admirala
Srbija je u 20. veku doživela više nesreća velikih razmera, od kojih je poslednja agresija 19 zemalja NATO-a predvođene Sjedinjenim Američkim Državama na Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja po svojim ciljevima, karakteru i posledicama pobuđuje opštu pažnju ne samo vojne nauke i savremenih doktrina i strategija,već svih društvenih nauka i institucija. Pogotovo što agresor uporno nastoji da prikrije njene prave uzroke, vinovnike, karakter i posledice. Da bi prikrio svoje namere uveo je pojmove kao što su humanitarna operacija, operacija za zaštitu i podršku demokratskih snaga, operacija za zaštitu ljudskih prava i slično.
Dame i gospodo,dragi prijatelji poštovane kolege!
Danas još jednom, po dvadeseti put, želimo da ukažemo svetu na veličanstvenu odbranu naroda i naše vojske od svetskih moćnika udruženih u NATO na čelu sa SAD-om tokom agresije 1999.godine. Sećamo se tih herojskih dana naše vojske, branitelja slobode i časti u odbrambenom ratu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Sa većinom članica Alijanse bili smo saveznici u ratovima koji su vođeni u 20.veku i to savezništvo nas koštalo preko tri miliona ljudskih života, što su procentualno među najvećim gubicima u odnosu na broj stanovnika u bilo kojoj zemlji.Agresija je izvršena kao da je bilo malo datih života naših predaka, pa su bivši saveznici hteli da nam oduzmu još koji.
Na pragu trećeg milenijuma u vreme kada je „savremena istorija sazidana od blistavih dostignuća ljudskog uma, došlo je do tragičnog sunovrata ljudskog duha“, kako je rekao tadašnji načelnik Štaba Vrhovne komande general armije Dragoljub Ojdanić, „zabeležen je pad ljudske civilizacije 19 zemalja članica jedine vojne koalicije, koje su izvršile brutalnu agresiju na našu zemlju sa ciljem da preko nas omoguće SAD da ostvare svoju strategiju prodora na istok“.
O podmuklim namerama Alijanse za ostvarenje ciljeva, danas posle 20 godina, brojni dokazi su isplivali na površinu, ali nažalost proći će još toliko vremena da bi dokazi bili prihvaćeni od celog sveta.
Zato danas želim da istaknem monstruoznost načina realizacije postavljenih ciljeva pred početak agresije, uveren, da će ih ovde prisutni prijatelji iz svih delova sveta pravilno razumeti i osuditi što već čine samim prisustvom na ovom skupu.
Osnovni ratni ciljevi agresora bili su:
- rasparčavanje SR Jugoslavije;
- smena državnog rukovodstva;
- razbijanje Vojske Jugoslavije, a način ostvarerenja tih ciljeva je bio monstruozan tj da će
- U slučaju pružanja otpora Jugoslaviju razarati najubitačnijim sredstvima uz korišćenje municije sa osiromašenim uranijumom i kasetnim bombama.
- Aktivirati kontejnere s bojnim otrovima i mikrobiološkim materijama uključujući i neutronske bombe.
- U slučaju otpora treba ubijati civile, rušiti mostove, bolnice, škole, rezervoare vode, trafostanice, dalekovode…Rušenjem rafinerija izazvati ekološkukatastrofu.
Tadašnji glavnokomandujući vazduhoplovnih operacija američki general Majkl Šort je rekao: „Ne može se dobiti rat ako ne uništimo mogućnost normalnog života za većinu stanovništva. Moramo im oduzeti vodu, struju, hranu pa čak i zdrav vazduh“.
Sve ovo navedeno na kraju 20.veka, kada su zlo izduvni gasovi iz automobila i fabričkih postrojenja, bačen otpad van deponija, nedozvoljeno zračenje, zagađena voda pa čak i prekomerna seča šuma, a oni bi da upotrebe bojne otrove i slično.
Da bi navedene ciljeve realizovali u agresiji na našu zemlju angažovana je najveća vazdušna snaga koja je ikada upotrebljena u napadu na bilo koju zemlju dotada. Angažovano je preko 1.200 vazduhoplova različitih tipova i namene. U toku 78 dana svakodnevnog bombardovanja od ukupnog broja borbenih aviona kojima je raspolagao NATO angažovano je 44% (italijanski admiral Venturoni) i izvršeno preko 26.000 avio-poleta ili oko 330 dnevno. U vezi sa navedenim podacima Stela L.Džatras uputila je generalu Šortu pismo u kome pored ostalog stoji: „NATO piloti su na Jugoslaviju za 78 dana bacili više bombi nego Hitler u čitavom Drugom svetskom ratu“.
Istovremeno tvrdnja nekih takozvanih analitičara da kopnena agresija na SR Jugoslaviju nije izvršena, pa čak ni planirana, demantuju činjenice. Ovakvim stavovima nastoji se umanjiti podvig naše vojske koja je odbranila našu teritoriju i nije dozvolila ni stopu naše zemlje da zauzme neprijatelj.To potvrđuju i borbe na Košarama (9.4.do 13. 6.) i Paštriku (26. 5.do 13. 6.) koje su vođene na našoj teritoriji protiv Oružanih snagaAlbanije, podržane snagama NATO-a čija je avijacija bojište pretvorila u površinu kao na mesecu.To je bila klasična vazdušno-kopnena bitka u kojoj je upotrebljavana čak i strategijska avijacija kao nigde dotada na tako malom prostoru.
U ime hrabrih branioca i poginulih pripadnika Vojske nećemo dozvoliti da neko obezvređuje junačka dela naših kolega. Očekivanja stratega i komandanata ove zločinačke agresije da će se posle nekoliko dana bombardovanja razbiti i uništiti Vojska Jugoslavije nisu se ostvarila i pored pojačanog bombardovanja zbog čega je proširen spisak na civilne ciljeve, pa su rušeni mostovi i saobraćajna čvorišta, a kao „kolateralna šteta“ pogođeni su mnogi zdravstveni objekti, kulturne i obrazovne ustanove, verski objekti, delovi gradova gde je stradalo na stotine žena i dece, starih i iznemoglih.
Ciljevi su bili i glavni predajnici i repetitori Radio-televizije Srbije. Onesposobljene mnoge lokalne i privatne radio i TV stanice bombardovana zgrada Radio-televizije Srbije i do temelja srušena zgrada Radio-televizije Novi Sad.
NATO propaganda je javljala o ogromnim gubicima Vojske Jugoslavije, kojoj smo se teško suprotstavljali jer je na suprotnoj strani bila ogromna mašinerija najjače alijanse na svetu. Istina je, osim ogromne materijalne štete po objektima širom zemlje i pogibija velikog broja civila, da je Vojska izgubila 18 tenkova, 10oklopnih borbenih vozila i 13 artiljerijskih oruđa, što je posle primirja registrovao i „Tajms“ koji kaže „Vojska Jugoslavije se izvlači sa Kosova i Metohije u neokrnjenom sastavu“.
Istinu o događanjima u Saveznoj Republici Jugoslaviji, posebno na Kosovu i Metohiji, neki komandanti NATO-a prikazuju u autorskim knjigama kako kažu „zbog čiste savesti i ličnog olakšanja“ iako je bilo članaka u zapadnoj štampi i tokom agresije ali teško prihvatljivih zbog propagande. Tako je Institut za odbranu i spoljnu politiku SAD već 9.maja saopštio da je NATO već izgubio 36 aviona i 8 helikoptera. Predsednik asocijacije za međunarodne studije u Vašingtonu Gregori Kopli tvrdi da ima podatke sa najvišeg mesta u Briselu da je Vojska Jugoslavije do 20.aprila oborila 38 aviona i 6 helikoptera, a „London Observer“ je 2000.godine objavio da je dve trećine RAF-a 1999. godine, bilo prizemljeno. Napred pomenuti glavnokomandujući avijacije NATO-a general Šort je 2002.godine rekao da su civilni ciljevi u Srbiji gađani u „očajničkom traženju izlaza jer bombardovanje nije uspelo izazvati željene efekte uništenja potencijala Vojske Jugoslavije“.
Zahvaljujući visokom profesionalizmu komandnog kadra na svim nivoima, komandantima strategijskih grupacija generalimaTrajkoviću.Obradoviću, Pavkoviću, Smiljaniću, admiralu Zecu i njihovim potčinjenima na čelu sa Načelnikom štaba Vrhovne komande generala armije Dragoljubom Ojdanićem vojnostručnoj osposobljenosti i visokim patriotizmom, što je uslovilo neviđenu hrabrost i odlučnost, Vojska Jugoslavije je časno ostvarila svoj zadatak. Izdržala je 78-dnevno bombardovanje, zaštitila stanovništvo, očuvala svoju živu silu i materijalno-tehnička sredstva i sprečila narušavanje teritorijalnog integriteta zemlje.Činjenica je, da je u svim delatnostima ljudskog roda ostvarenje cilja jedino merilo uspeha. Agresor to svakako nije i ne može se proglašavati pobednikom što glavnokomandujući Vesli Klark u svojoj knjizi „Moderno ratovanje“ priznaje da se „NATO vojnički obrukao ali se osvetio na civilima“.Svet sve više sagledava istinu, a naša je obaveza da činimo sve da ta istina dođe do svih onih koji su obmanuti lažima agresorske propagande.
Nemoćni da bombardovanjem ostvare cilj rukovodioci zemalja agresora, kao da su čekali primirje da bi se braniocima osvetili. Kao posledica njihove nemoći brojne komandante proglasili su ratnim zločincima samo zbog toga što su se drznuli da se suprotstave takvom agresoru.Presudom našim komandantima od kojih neki još izdržavaju kazne je apsurd da su agresori nevini, a branioci krivi. Presudama su hteli da nas ponize jer u borbi nisu mogli.
Teza da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“ mnogo puta je potvrđena, ali kad smo mi u pitanju i posledice agresije na našu zemlju pokazuju da je „mir nastavak rata drugim sredstvima“. Čak ni posle 20 godina nema mira. Kosovo i Metohija i dalje ima centralno mesto u strateškim prioritetima Zapada,da se posle podržanog proglašenja nezavisnosti vrši ogroman pritisak na druge zemlje i Srbiju da se prizna takva nezavisnost i omogući ulazak u Ujedinjene nacije, a SAD ostvare svoj cilj na Balkanu.
Istina o žrtvama i pravednosti našeg otpora, ni danas nisu u potpunosti dostupni narodima agresorskih zemalja, jer su agresori bili vični u zamagljivanju svetskog informativnog prostora, a istinu su ostavili po strani, kada nikoga neće zanimati.
Uvereni smo da je pravda spora ali dostižna i da će i istina u vezi agresije, ali i dalja perspektiva Srbija, biti prihvaćena od sveta u celini jer našom pravednom borbom za istinu to i zaslužujemo.
Dragi prijatelji,uvereni smo da će vaše prisustvo značajno doprineti tom saznanju.
General-major u penziji
dr Luka Kastratović
SRBIJA PRED NOVIM BEZBEDNOSNIM IZAZOVIMA
Kroz istoriju, u borbi za slobodu i suverenitet, Srbija je preživjela mnoga, velika iskušenja i izazove. Na putu borbe za mir, slobodu i suverenitet ne mogu nas pokolebati novi pritisci niti savremeni sve složeniji izazovi.
Rušenjem, odnosno pomeranjem Berlinskog zida na istok, moćnici Zapada, na čelu sa SAD krenuli su u prekomponovanje jugoistoka Evrope pod izgovorom razvoja demokratije i poštovanja ljudskih prava kao krajnjeg cilja u procesu globalizacije svijeta, odnosno izgradnje Novog svjetskog poretka.
Na putu ka Rusiji mijenjali su političke sisteme u državama bivšeg Varšavskog ugovora i Sovjeskog Saveza, primali ih u Partnerstvo za mir ili NATO, kao udarne pesnice ekspanzinističke, imperijalističke spoljne politike SAD. Analitičari, pa i američki stručnjaci, izbrojali su da su do 2015. godine organizovale 64 prevrata u državama koje se nisu pokoravale “demokratiji“ SAD. Od 1890.godine, kada su SAD izvršile vojnu intrevenciju na Južnu Dakotu do Sirije 2014. odine Amerikanci su ubijli u 200 ratova .
Njihovom voljom razbijena je SFR Jugoslavija gdje su formirane države, njihovi sateliti, koje su na putu približavanja granicama Rusije. Brojni su pokazatelji, postupci i izjave zvaničnika članica NATO koji to potvrđuju. Dovoljno je navesti samo riječi generlnog sekretara NATO Jensa Stoltenberga, na sastanku ministara odbrane 29 članica NATO u Briselu, početkom novembra 2017. godine, kako je želja Alijanse da evropski putevi treba da budu spremni da izdrže brzu mobilizaciju tenkova, artiljerije i trupa. Drugim riječima zahtijeva se od država članica da rekonstruišu puteve, željeznicu i mostove u Evropi kako bi tenkovi, artiljerija i trupe mogle da se kreću u slučaju sukoba sa Rusijom. Predloženo je formiranje atlanske komande kako bi prebacili trupe i opremu iz Severne Amerike u Evropu. Svjedoci smo formiranja vojnih baza u zemljama istočne Evrope, susjednim zemljama Rusije.
Na tom putu zasmetala je SR Jugoslavija – Srbija koja nije prihvatila takvu politiku. Proces razbijanja Jugoslavije je bio dugotrajan, planski proces zapadnih moćnika. U tom procesu razbijanja stalno su optuživali Srbiju, a to rade i danas, da je izvršila agresiju na njene bivše republike, a podmetanjem masakra na Markalama u Sarajevu 1992. godine, Zapad je uveo sankcije SR Jugoslaviji – Srbiji, koje su trajale i poslije petooktobarskog puča 2000. godine, sve do 2005. godine.
U svojim zemljama služili su se lažima da bi opravdali agresiju bez odluke SB OUN i u suprotnosti sa svojim ustavima, a i Statutom NATO.
Aktuelni generalni sekretar NATO, Jens Stoltenberg novembra 2016. godine u Briselu je izrazio žaljenje zbog žrtava bombardovanja rečima: “gubitak života nevinih ljudi bio je tragedija i zbog toga duboko žalim“, ali je ipak naglasio da je “svrha i cilj vazdušnih akcija NATO 1999. godine bila zaštita civila, u čemu se uspelo“. Komentar ovakvom licemerju nije potreban.
Dvoličnost Zapada takođe jasno pokazuje glasanje u Generalnoj skupštini UN za Rezoluciju o borbi protiv veličanja nacizma i neonacizma. Rezolucija je usvojena, ali su protiv Rezolucije glasale SAD i Ukrajina, a zemlje, članice Evropske unije, kao i zemlje u našem okruženju bile su uzdržane.
Bezbednosni izazovi i prijetnje u našem regionu i Srbiji odraz su situacije u svijetu i vremena u kojem živimo, a situacija nije ohrabrujuća. Na globalnom nivou konfrontacije se ubrzano zaoštravaju uz intenzivno naoružavanje, a ti procesi mogu da izmaknu kontroli. Kako NATO u agresiji nije ostvario ni jedan postavljeni cilj, a trebalo je da nas okupiraju za tri do pet dana, kao poklon jubilarnom zasedanju NATO, u aprilu 1999. godine, nastavili su agresiju drugim sredstvima, što danas i ne pokušavaju da prikriju, proizvodeći nove izazove kojima nema kraja:
- – ignorisali su Rezoluciju Savjeta bezbijednosti OUN broj 1244, prema kojoj je SR Jugoslavija suverena država u čijem je sastavu Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Postepeno su prećutkivali sve njene odredbe, da bi na kraju postupali suprotno,
2.- izgradili su vojnu bazu Bonstil, najveću vojnu bazu izgrađenu poslije Drugog svjetskog rata, van teritorije SAD,
3.- dozvolili su (odnosno planirali) pogrom preostalog srpskog stanovništva na KiM , 17. marta 2004. godine, kada su, pored civilnih žrtava, razorili domaćinstva i spomenike srpske materijalne kulture – uništili su ukupno 34 crkve i manastira Srpske pravoslavne crkve,
4.- formirali su Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora , kao prelazno rješenje za otcepljenje Crne Gore, koja je u međuvremenu primljena u člansvo NATO, suprotno volji većine građana, bez provođenja demokratske procedure, za koju se SAD svesrdno (formalno) zalažu,
5.- pokrajina Kosovom i Metohija je proglašena državom, tzv. država Kosovo,
- – nije dozvoljen povratak 250 000 prognanih Srba sa Kosova i Metohije,
- -nijesu uloženi napori da se rasvetle slučajevi nestalih i otetih Srba,
- – nije sprovedena istraga za otete Srbe kojima su uzeti organi za transplataciju,
9.-pokušavaju da izvrše reviziju Dejtonskog sporazuma,
- -prećutno se prelazi preko nelegalnog formiranja Vojske tzv. Kosova, kao i svim preduzetim nelegalnim, ekonomskim i drugim mjerama prema Srbiji i srpskom narodu, itd.
Ovdje treba naglasiti da se za formiranje vojske tzv. Kosova ljudstvo obučava i priprema upravo na Zapadu. Takođe, SAD i druge zemlje tzv. državi Kosovo dopremaju naoružanje i opremu. Predsjdnik privremenih institucija tzv. Kosova, Hašim Tači ističe da je “Kosovo najameričkija država na svijetu“[1]
Krajnji i jedini cilj svih aktivnosti je opravdanje NATO agresije i priznanje tzv. države Kosovo, odnosno odricanje Srbije od dijela svoje teritorije. To je stanje kontrolisane krize kojom treba uništavati samosvijest Srba, a Srbiju neprekidno ponižavati, iscrpljivati i dovesti u zamku da bi na kraju bila prisiljena da ispuni sve zahtjeve SAD.
Ovakvi i novi (nikad predvidivi) zahtjevi su izazovi koji ugrožavaju bezbijednost Srbije.
Svjesni smo da na rješenje utiču današnja snaga Srbije i geopolitički odnosi u svijetu, ali i činjenice da nacionalno dostojanstvo i nacionalna sloboda treba da su ispred evropskih i drugih ponuđenih vrijednosti.
Slobodan Petković
General u penziji
Specijalnost ABHO
Član MRKT
DUG PUT OD INICIJATIVE I PREDLOGA DO REALIZACIJE UTVRĐIVANJA POSLEDICA NATO BOMBARDOVANJA IZ 1999. GODINE
Nije prošla ni godina dana od otkrića jonizujućeg zračenja i njegove prve primene u svetu, a naučnici su uočili njegove štetne efekte. Tokom Drugog svetskog rata energija atoma je iskorišćena za proizvodnju nuklearnog oružja. Njegova prva upotreba avgusta 1945. godine u Japanu pokazala je svu strahotu njegove primene, a posledice jonizujućeg zračenja osećaju se i danas. Ono je zbog zastrašujućih razornih efekata udarnog, toplotnog i radioaktivnog dejstva zabranjeno međunarodnim konvencijama.
Savremene ratne sukobe karakteriše upotreba novih vrsta oružja u kojima se na drugi način koristi energija atoma i materijala koji tu energiju poseduju. Na prostu SR Jugioslavije, u toku agresije NATO snaga upotrebljeno je oružje koje koristi municiju sa osiromašenim uranijumom (OU). Pored toga, gađali su objekte i postrojenja hemijske industrije različite vrste i namene, pa čak i one koje nisu smeli, jer su na “Mapi hazarda“. Učinjena je katastrofa ogromnih razmera. Trenutne posledice ovih akcija imali smo prilike da vidimo, a o naknadnim posledicama aktivno raspravljamo jer ih već preživljavamo. A koliko će to trajati, i zar je sve to bilo potrebno, su pitanja koja stalno postavljamo.
Municija sa OU po efektima dejstva je visokotoksično radioaktivno oružje niskih aktivnosti, štetnih po živi svet jer izaziva ozbiljnu štetu u životnoj sredini. Termin „niski“ upotrebio sam zbog diferencije u odnosu na “visoko“ razorne efekte nuklearne eksplozije. U stvarnosti i to “nisko“ dejstvo izaziva ozbiljnu štetu. Kao takvo ovo oružje moralo bi biti zabranjeno, jer: “…Svaka primena oružja koje ostvaruje štetne efekte van bojnog polja, koje nanosi povrede civilima, tj onima koji ne učestvuju neposredno u sukobu i koje efekte ostvaruje i posle sukoba, smatra se grubim kršenjem zakona rata“. Zato je upotreba municije sa OU na teritoriji SR Jugoslavije, predstavljala povredu osnovnih principa međunarodnog humanitarnog prava.
Ti principi definišu zabranu korišćenja oružja ili postupanja kojima se:
- nanose nepotrebna razaranja ili suvišne patnje,
- izaziva neselektivno dejstvo, odnosno dejstvo protiv lica koja ne učestvuju u ratnim operacijama/civila,
- ugrožavaju teritorije susednih država koje nisu u ratnom sukobu,
- prouzrokuju opasna, dugotrajna i ozbiljna oštećenja i degradacija životne sredine,
- zabranjuje upotreba zagušljivih, otrovnih i drugih sličnih supstanci uključujući i biološka sredstva.
I pored ovoga, upotrebu ovog oružja nije dozvoljavao ni zdrav razum, s obzirom na moralnu neprihvatljivost i nesagledive posledice koje sav taj rasuti i nekontrolisani radioaktivni materijal dugoročno predstavlja za sadašnje i buduće stanovnike tih teritorija. Ali na žalost, oni nisu imali nikakvih skrupula.
I zato u ime istine, moramo jasno da kažemo: U toku vojne agresije na SR Jugoslaviju u kojoj su učestvovale združene snage NATO pakta izazvana je ekološka katastrofa, po karakteru, obimu i obliku za nas katastrofalna. Bili smo izloženi i ekološkom genocidu – uništavanju životne sredine i ugrožavanju života i zdravlja ljudi u širim razmerama i sa dugoročnim posledicama. Na ovim prostorima po nekim svojim karakteristikama vođen je radiološki i hemijski rat.
Nas koji poznajemo ovu problematiku, osećaj obaveze i odgovornosti, izazvan sećanjem na sve one koji su kao prave patriote branili svoju zemlju, pa su kao pripadnici oružanih snaga ili kao stanovnici, bili ili su i sada, neposredno izloženi dejstvu OU i drugih pridruženih štetnosti tokom i posle perioda NATO agresije i moguće posledice koje sav taj razbacani i nekontrolisani radioaktivni materijal i hemijska kontaminacija, kod njih izaziva – podstiče da o ovim problemima stalno govorimo i pišemo. Saznanja do kojih smo došli, dileme i sumnje koje nas muče, govore da svi problemi nisu razrešeni. Zato nas stručna odgovornost, lični i moralni stavovi obavezuju, da na prihvatljiv način, podstičemo nadležne organe na rešavanje problema radioaktivne i hemijske kontaminacije životne sredine u Srbiji i njen uticaj na zdravlje stanovništva
Kulminacija aktivnosti dogodila se raspravom u Medija centru “Odbrana“ (Dom Vojske Srbije), pod nazivom “Čime su nas bombardovali 1999. godine“, koju je organizovao Istraživački centar za odbranu i bezbednost decembra 2016. god., zatim raspravom na Hemijskom fakultetu pod nazivom: “Posledice NATO bombardovanja Srbije (zloupotreba znanja za ostvarivanje ratnih i političkih ciljeva)“, u organizaciji Društva fizikohemičara Srbije i Akademijskog odbora SANU „Čovek i životna sredina“ februara 2017. god.
Sa ove druge rasprave formulisani su “Zaključci i procene“, koji kroz siže stavova svakog od učesnika rasprave izvode preporuke i predloge o potrebi usvajanja jedinstvene nacionalne strategije istraživanja zdravstvenih efekata hemijskih i radijacionih zagađenja životne sredine nastalih tokom NATO agresije.
Iskazana je potreba da se izvrši usmeravanje jednog dela materijalnih i ljudskih resursa državnih institucija na probleme utvrđivanja posledica NATO bombardovanja, kroz sprovedenu proceduru organizovanja i usvajanja od strane izvršnih organa vlasti i prihvatanje predloga u Narodnoj skupštini Srbije.
Prvi korak je formiranje Međuresornog koordinacionog tela (MRKT) čiji bi prevashodni zadatak bio bi praćenje dugotrajnih posledice po životnu sredinu i zdravlje građana Srbije u periodu od početka NATO agresije do potpunog oporavka ugroženih ekoloških sistema.
Na osnovu zaključaka sa ove rasprave odlučeno je da se upute pisma nadležnim državnim institucijama. Istaknuto je, da kompetentni stručnjaci, koji učestvuju i podržavaju inicijativu o formiranju MRKT, smatraju da je od primarnog nacionalnog interesa da se najzad, (tada, nakon 18 godina) građanima Srbije pruže kompetentni odgovori o posledicama NATO agresije i bombardovanja.
I najzad, posle toliko godina upornog nastojanja, prihvaćena je inicijativa da se o ovom problemu razgovara sa nadležnim državnim organima. Iz kabineta predsednika Republike Srbije, određeno je da se delegacija Inicijativnog odbora primi u Ministarstvo zaštite životne sredine. Sastanak je uz predsedavanje ministra Gorana Trivana i prisustvo ministra zdravlja Zlatibora Lončara i ministra odbrane Aleksandra Vulina održan 05. 10. 2017.
Iz dvočasovnog razgovora definisani su zaključci, od kojih, za ovu priliku citiram sledeći: Izrazito pozitivni tonovi i izražena rešenost sva tri ministarstva da se na problemima uticaja NATO bombardovanja na životnu sredinu u Srbiji i uticaja na zdravstveno stanje stanovništva, mora organizovano raditi. Za državu je zdravlje nacije vrlo važno pitanje, pa Vlada Srbije i stručna javnost izražavaju spremnost i svoju posvećenost ovim pitanjima u narednom periodu, kako bi se došlo relevantnih i naučno dokazanih parametara o stanju zdravlja radi preduzimanja adekvatnih mera. Rad na ovim zadacima svrstati u prioritete Vlade i nadležnih ministarstava u narednom periodu, jer građani moraju dobiti pravu informaciju o problemima i stanju u životnoj sredini. Nosilac aktivnosti je Ministarstvo zaštite životne sredine, a sarađivaće i Ministarstva zdravlja; odbrane; prosvete, nauke i tehnološkog razvoja,
Verovali smo, da država ima sluha, da je najzad čula zapomaganje naroda i vapaje stručne javnosti za pomoć i materijalizaciju njenih ideja, te da će se uz njenu pomoć problemi stvoreni radiološkom i hemijskom kontaminacijom dela teritorije R. Srbije u agresiji NATO snaga u budućnosti organizovanije i brže rešavati.
I najzad, posle priprema i dogovora u zgradi Vlade 12. 06. 2018. godine između navedenih ministarstava potpisan je Ugovor kojim je regulisano formiranje Međuresornog koordinacionog tela za utvrđivanje posledica NATO bombardovanja po životnu sredinu i zdravlje stanovništva, kojim su regulisane obaveze učesnika u ovom projektu. Određeno je da projektom rukovodi Ministarstvo zaštite životne sredine, koje je nadležno za dalju organizaciju i realizaciju zadataka.
Ali na tome se stalo. Iz još uvek neutvrđenih razloga, ovaj državni projekat nije ušao u proceduru odlučivanja Vlade Republike Srbije, te potpisani ugovor još uvek nije pravosnažan. Čini mi se, bila je to samo predstava za javnost.
Evo ovih dana se vrše pripreme na svim nivoima za obeležavanje 20-to godišnjice NATO agresije na Srbiju, a nije se ništa uradilo da ovaj važan nacionalni projekat dobije legitimitet i potpisani ugovor između ministarstva postane pravosnažan. Više puta se intervenisalo kod Ministra za zaštitu životne sredine, ali bez rezultata.
Sa problemom je upoznata predsednica Vlade i kabinet predsednika Republike Srbije. Čeka se odgovor, u nadi da će se u periodu obeležavanja 20-ogodišnjice stvoriti uslovi za početak rada MRKT i da se rezultati sada već dvogodišnjeg volonterskog rada uglednih članova akademske zajednice i vojnih institucija iskoriste za dobrobit stanovnika Republike Srbije.
To je i prilika da se institucije države Srbije, naučnici i istraživači, svojim rezultatima prdruže zajedničkim naporima da se ispita ponašanje radioaktivne i hemijske kontaminacije stvorene tokom NATO agresije u životnoj sredini Srbije. “Oni koji su žrtvovali svoje živote 1999. godine, zaslužili su svoje mesto na Olimpu“. Nama ostaje obaveza, da onima kojima zdravlje može biti, ili je već narušeno zbog primene municije sa OU i hemijskog zagađenja, pomognemo da ostvare svoja prava. Pre svega, u organizaciji i uz pomoć sopstvene države.
Zato ne smemo biti pasivni i mirno spavati. Ako to ne rešimo, niko nas ne može opravdati, a generacije koje dolaze nam neće oprostiti.
Znamo i svesni smo koliko je sve ovo teško, ali mi koji poznajemo ovu problematiku, ističemo svoju rešenost da se, uz pomoć države, u narednom periodu ovi problemi počnu organizovano i brže rešavati. Gospodo Vi ste na potezu.